******
Sta su nase igre u djetinjstvu? Nejasno sjecanje
na nesto sto je bilo, ili bar moglo biti? Ili slutnje
neceg sto ce biti, ili bi moglo da bude? Ili mozda,
samo puka igra slucaja u koju smo mi, uvijek
skloni da u svemu trazimo zakonitost i logiku,
unosimo red i smisao koji, u stvari, ne postoje?
******
Ludo je zamjerati zivotu sto prolazi kad znamo
da mu je sav smisao i sva vrijednost u tome
sto je prolazan, ali od te nedoslijednosti malo
ko moze da se odbrani.
******
Oni koji zaista vole svoj rodni grad, koji su mu
vjerni, i imaju srcanosti i strpljenja da ostanu
na jednom mjestu, na svom mjestu, i
onda kad sve goi covjeka da trazi drugo,
lakse- samo oni, valjda imaju ovakve divne i
svecane trenutke kao velike nagrade za svoju
istrajnost i odanost; u tim trenutcima se njihov,
cesto jednolicni i teski zivot odjednom
preobrazava i biva raskosan, bogat i
zanosno lijep.
******
Covjek koji je putovao, trgovao, gradio i rusio,
voleo i mrzeo, i koji se zaustavio u jednom
gradu kome do tada nije ni ime cuo, sa zeljom
da predahne i sakupi snage za dalja putovanja
i iskustva, ili da tu, mozda ostavi kosti i sa
njima posljednji bljesak neobicnog duha
koji ga je vodio svijetom. Jedno ili drugo,
on to jos ni sam tacno ne zna.
Sad zivi tu kao stranac kome nista ne treba.
Ne trazi nikog, a svakog ko mu se priblizi
gleda pronicljivo ostro, kao da samo pogledom
zeli da kaze ovejanu sustinu onog sto je u
minulim godinama susreta i obracuna jasno i
nedvosmisleno shvatio, neku tesku i
sudbonosnu istinu, koja bi onog trenutka kad
bude shvacena i prihvacena od svih ljudi
znacila izbavljenje covjecanstva.
******
Mislim da mi nikad, ni priblizno, nece poci
za rukom da izrazim ljepotu koju imaju
obicne radnje, sitni dogadjaji i male
radosti svakidasnjeg zivota, gledani
kroz jednu veliku brigu ili zalost koja
nam tenutno zaklanja svijet.
Kroz nedogledne brige i napore izgledaju
radosti zivota savrseno i zanosno lijepe.
I kad bismo, poslije, kad brige minu i
napori prestanu, mogli istim ocima da
ih vidimo, bili bismo potpuno nagradjeni
za sve. Ali ne mozemo.
Ne mrzim nikog; osim one koji mrze
druge ljude, i jos, ponekad, one koji
preziru umjetnost.
******
U izuzetnim i sudbonosnim dogadjajima
kao sto su ova bombardovanja iz
vazduha, kao i u vremenima teskih
politickih progona, drzanje vecine ljudi
je slicno. Plasljivima i samozivima
se cini da je sve sto se desava - svaka
pojedinost - uperena protiv njih licno.
Plitkoumni ljudi, kao i oni koji su po
prirodi lakomisleni i bezbrizni, ne misle
o tim dogadjajima uopste, sve dok ih
ne osjete na sopstvenoj kozi. Jedino
razborit covjek trudi se da sve promjene
u drustvu i javnom zivotu posmatra
hladnokrvno i tumaci pravilno, i da
prvo uoci i ocjeni njihovo opste
znacenje, a tek poslije toga ispituje
u kojoj mjeri ti dogadjaji mogu i njega
licno da pogode, i onda nastoji da se
ukloni i zastititi - ukoliko mu je to
mogucno i moralno dopusteno.
(Beograd,1944)
******
|