KRITICARI O ALEKSI
/Muhamed Sator/
Zemlja kao sto je Bosna i Hercegovina nije trebala izmisljati ratove da bi o njima pjevali pjesnici, ali je zato u Bosni oduvijek bilo pjesnika upravo zbog takve zlehude sudbine. Ova zemlja nikad nije bila mnogo sretna, jer joj je bilo sudjeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu, da je ceka ali da je ne doceka, sto bi rekao Mak Dizdar. Zato je ova zemlja dala mnogo pjesnika. U jednom filmu Orsona Velsa, diveci se ljepoti jedne sretne i lijepe zemlje, glavni junak uzvikuje: "Sta su sretne zemlje dale covjecanstvu?" Kada danas citamo davno ispjevanu pjesmu "Zaboravimo", u kojoj nas mostarski pjesnik Aleksa Santic pomalo naivno pjeva o tome kako smo "pleme isto" i kako "jedna nam je mati", ne mozemo, ipak, da se ne oplemenjujemo tom naivnoscu u kome ovaj topli lirik poziva na zaborav, na borbu protiv zle mrznje, jer "jedna nas zemlja jednim hljebom hrani".U poeziji cemo naci mnogo takvih stihova. Pjesnici su zaista oduvijek bili vjecno treptanje u svijetu, sto bi rekao A. B. Simic, jer "svijet se dijeli na one koji su zapjevali i na one koji su ostali robovi" (B.Miljkovic).U ovom vremenu treba vjerovati pjesnicima.
/Muhamed Sator/
Iza nas je vrijeme o kome ce se govoriti ili sutjeti. Na srecu, pravi pjesnici kao sto su to bili A. Santic, M. C. Catic i Tin Ujevic, uvijek su bili za ljubav a protiv mrznje. Pravi pjesnici su svojim glasom, svojom humanoscu, uvijek stajali na strani onih koji ce odlucivati srcem i mozgom. Ali, "kako u debelo u uho oholosti" , rekao bi Tin. U ovom vremenu treba slusati pjesnike, jer "mi smo svi presli iste puteve u mraku, mi smo svi lutali u znaku trazenja". Vrijeme pijanstva je proslo - dolazi vrijeme trijeznjenja./prof dr Fazlija Alikalfic/
O Aleksi Santicu je kao o malo kom nasem pjesniku dosta receno i napisano. Svejedno, vidite, njegova pjesma "Zaboravimo" (objavljena prvi put prije skoro stotinu godina, 1902) i danas zvuci vrlo aktuelno, ljudski i mobilizatorski. Ja nijesam pjesnik, ni knjizevni kriticar, niti filozof ili sociolog, ali u sebi osjecam moralnu hrabrost i izvjesnu potrebu da kazem nesto ponovo (ili na novo) o Aleksi Santicu. Bez obzira na brojne ocjene i kritike o njegovom pjesnistvu i pjevanju koje je knjizevna kritika prihvatila (Bogdan Popovic i sl.), na neke koje nijesu ni uvazene ni prihvacene (izvjesne ocjene prof. Salke Nazecica), ubijedjen sam da uz ime pjesnika Alekse Santica mogu zasluzno stajati neki atributi ciji naglasak je na "naj"...ZABORAVIMO...
Zaboravimo slike proslih i dana,
Kad nismo znali da smo pleme isto.
Kad je u ruci ljut jatagan blist'o
Poprskan krvlju bratovljevih rana.
Zaboravimo da smo bojem dugim
Ognjista svoja pokopoli sami,
Sa svoje mrznje ostali u tami
I svoje glave spustili pred drugim.
Zaboravimo! Jedna nam je mati -
Jedno smo stablo a sa jedne grude.
Pa neka nam jedna i misao bude
Sto ce nam srcu nove snage dati.
U tvrda rala nek se njiva nasih
Odjekne pjesma jaka k'o val brzi,
Pjesma mirenja koju tudjin mrzi
I kao sova sunca nje se plasi.
Posijmo sjeme, a da zdravo bude,
I bog ce svoga blagoslova dati,
I jednog dana svijet ce nas zvati
Da zlatnom zetvom nagrodi nam trude.
Gle, svako stablo granama se brani
Kad dodje vjetar da mu trga zile.
Pa bud'mo i mi obrana i sile
Zemlji otaca sto nas hljebom hrani.
U njoj su divne sume i zahlada,
Njene su rijeke kao nebo plave,
Njena su polja puna svake trave,
A zdrava loza slatkim plodom radja.
Zivimo za nju! Bog nas njojzi dade.
Pa ako nam je svaka majka draga,
Budimo braca da budemo snaga
I svome dobru sazidamo zgrade.
Sto da nas vjere u zlu mrznju gone
Kad nasa srca jednom vatrom biju?
Kad nase majke pokraj ceda bdiju
Zar jednu pjesmu ne pjevaju one.
Jednog smo stobla ogranci i grana,
Pa ne pitajmo ko je vjere koje;
Mi cemo uciti jevandjelje svoje,
A vi se svoga drzite kur'ana.
Zaboravimo! Jedna nam je mati
Jedna nas zemlja jednim hljebom hrani.
Pa neka brata brat rodjeni brani,
I Bog i Alah dobra ce nam dati.